Potpora Matici raste

Prije 25 godina održana je Obnoviteljska skupština Matice hrvatske. U Staroj gradskoj vijećnici u Zagrebu 8. prosinca 1990. okupili su se vodeći hrvatski intelektualci, mahom živući članovi Matice i njezinih upravnih tijela iz 1971. i 1972, kada je rad ustanove zabranjen, i obnovili djelovanje Matice. Pripreme za obnovu rada Središnjice, u ozračju demokratizacije, slobode i buđenja nacionalne svijesti, potaknule su i proces obnove Matičinih ogranaka diljem zemlje. O tim događajima, i o ulozi ogranaka MH, razgovaramo s Matičinim potpredsjednikom Stjepanom Sučićem, sudionikom Hrvatskoga proljeća, političkim zatvorenikom i dugogodišnjim Matičinim tajnikom za ogranke.

Snimio Mirko Cvjetko

Gospodine Sučiću, kako je došlo do obnove rada Matice hrvatske 1990?

Do obnove rada Matice došlo je zapravo već 1989, kad su se nazirali prvi slobodni demokratski izbori. U tom ozračju osjetila se prirodna potreba da se obnovi važna ustanova kao što je Matica, čiji je rad 1972. nasilno prekinut. Do obnove Matice došlo je inicijativom vodećih intelektualaca iz Zagreba, ali i iz cijele Hrvatske. Na Skupštini MH 1970, kao i prije, osim članstva iz Zagreba, iz Središnjice, birani su članovi Glavnog odbora koji su bili predstavnici ogranaka MH. U Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti u prosincu 1989. održan je sastanak dvadesetak živućih članova Glavnog odbora MH izabranih 1970, na kojem je odlučeno da se ide u obnovu Matice. Sastankom je predsjedao Miroslav Brandt, potpredsjednik MH iz 1972. Naime, Ljudevit Jonke, koji je izabran za predsjednika 1970, više nije bio na životu. Na sjednici Glavnog odbora 1990. za predsjednika je izabran Petar Šegedin. U prosincu je održana Obnoviteljska skupština na kojoj su sudjelovali i predstavnici mnogih obnovljenih ogranaka. Za predsjednika je tada izabran Vlado Gotovac, za potpredsjednike akademik Stjepan Babić, akademik Dubravko Jelčić i Šime Đodan, a za glavnog tajnika Jozo Ivičević. Gospodarski tajnik bio je Zvonko Festini. U sastav Glavnog i Upravnog odbora ušli su redom najveći hrvatski intelektualci i umjetnici.

Bili ste Matičin član i suradnik krajem 1971. i početkom 1972. kada je rad ustanove zabranjen. Možete li iz prve ruke posvjedočiti kako su izgledali ti dani?

U to vrijeme bio sam član Predsjedništva Saveza studenata Zagreba, poslije član predsjedništva Saveza studenata Hrvatske potom i Saveza studenta Jugoslavije. Kao i mnogi studenti 1970. upisao sam se u Maticu hrvatsku. Matica je tada objavljivala prvorazredne knjige i časopise kao što su Kolo, Kritika, Dometi, Dubrovnik. U travnju 1971. pokrenula je novine Hrvatski tjednik. Mi kao studenti bili smo silno zainteresirani za Matičine knjige i časopise. O njima se raspravljalo i u studentskim sobama i na studentskim tribinama i na Književnom petku, gdje su gostovali prvaci hrvatskoga kulturnog života. Kad je izabrano novo studentsko vodstvo, redakcija Hrvatskog tjednika pozvala nas je da predstavimo svoje djelovanje u tom listu. Hrvatski tjednik dosta je pratio djelovanje Saveza studenata Hrvatske, od izbornih skupština u proljeće 1971. sve do završetka studentskog pokreta, studentskog štrajka koji smo proglasili. Objavljivao je naše izjave i saopćenja koja su bila odgovor na ondašnju političku situaciju, na određene društvene i političke izazove.

Možete li nešto reći o samu zatiranju rada Matice? Kako je tekao taj proces?

To je silno velika tema i jako je teško u malo vremena o tome nešto suvislo reći. No važno je znati da je Matica u to vrijeme imala veliku potporu hrvatskog naroda. Hrvatski tjednik tada je dosegnuo nakladu od 130.000 primjeraka, što je danas nezamislivo. Taj Matičin list donosio je tekstove o književnosti, kulturi, umjetnosti, ali i o politici. Zbog toga je poslije bio etiketiran kao nacionalističko kontrarevolucionarno glasilo, a njegovi urednici bili su osuđeni na teške kazne. Jozo Ivičević na pet godina strogoga zatvora i zabranu javnog istupanja, Vlado Gotovac na četiri godine, ostali članovi redakcije bili su ispitivani, saslušavani s prijetnjama da će biti suđeni. Osuđeni su bili Marko Veselica, Franjo Tuđman, Šime Đodan, Hrvoje Šošić, Bruno Bušić, Zvonimir Komarica, Ante Marin i Miljenko Foretić. Značajan dio onoga što su oni pisali objavljen je u Matici hrvatskoj. Šošić je objavio knjigu Za čiste račune, Tuđman Velike ideje i mali narodi. Bile su tu još mnoge i mnoge Matičine knjige koje su 1972. naišle na žestoku političku diskvalifikaciju. U to vrijeme bili su progonjeni ne samo autori Matičinih knjiga, urednici i pisci u novinama i časopisima nego i tisuće članova Matice, pa čak i pretplatnika i čitatelja. Mnogi su bili privođeni na informativne razgovore u policiju gdje im se prijetilo zatvorom.

Vi ste također bili osuđeni?

Jesam. Kao jedan od organizatora studentskog pokreta. Bili smo uhićeni i optuženi po članku 100. Zakona o krivičnom postupku – Kontrarevolucionarni napad na državno i društveno uređenje. Osudili su nas na teške zatvorske kazne. Dražen Budiša osuđen je na četiri godine zatvora, Ante Paradžik, Ivan Zvonimir Čičak i Ivan Marohnić na tri, Goran Dodig na šest mjeseci, mi ostali na dvije godine, godinu, godinu i pol. To nam čak u onim strašnim prilikama nije izgledalo drastično u odnosu na to kako nam se prijetilo u početku. Naravno da su to bile drastične kazne i da su ostavile teške posljedice na hrvatski kulturni, društveni i politički život. Osuđene su bile stotine studenata na stotinjak sudskih i prekršajnih procesa.

Koja su bila temeljna programska načela rada obnovljene Matice?

Matica hrvatska obnovljena je kako bi se na najpotpuniji način nastavilo njezino stoljetno kulturno i prosvjetno djelovanje na području književnosti, umjetnosti i znanosti. Bilo je i inicijativa da se obrade sva područja stvaralaštva i da se to ponudi hrvatskoj javnosti na raspravu o tome kako oblikovati nacionalni program. Tada su obnavljani brojni Matičini ogranci, kojih je 1971. bilo 56. Naravno da su osnivani i novi ogranci, osobito u Bosni i Hercegovini, gdje to prije nije bilo moguće. Posebna pozornost posvećena je obnovi izdavalaštva. Tako je Središnjica pokrenula izdavanje niza biblioteka, u kojemu se posebno ističu Stoljeća hrvatske književnosti. Obnovljen je časopis Kolo i Hrvatska revija, koju je od 1950. do 1990. u iseljeništvu vodio Vinko Nikolić. U Središnjici su ustanovljeni odjeli za medicinu, za prirodoslovlje, za etnografiju i arheologiju, za književnost, jezik…

Rekli ste da su ranih 1990-ih oživljeni brojni Matičini ogranci i osnivani novi. Kako vi vidite ulogu ogranaka u cjelini Matice hrvatske?

Svoje pododbore, od kraja 1960-ih govorimo o ograncima, Matica je počela osnivati 1936, kada ju je vodio predsjednik Filip Lukas. Tada je živjela ideja da treba sav hrvatski narod prožeti kulturom. Godine 1953. Petar Šegedin predložio je da se osnuju novi Matičini pododbori, posebno u krajevima koji su u ratu bili poharani fašističkom okupacijom. Tako su osnovani pododbori u Zadru, Splitu, Umagu, Rijeci, zatim u Gospiću, Čakovcu, Varaždinu, Osijeku, Vinkovcima, Dubrovniku, Karlovcu, Sisku i drugdje, uz veće ili manje razumijevanje tadašnjih vlasti. No potreba za osnivanjem tih pododbora pokazala se jako velikom jer su dali važne rezultate. Priređivale su se tribine s književnim, umjetničkim, prosvjetnim i znanstvenim temama, obilježavale obljetnice, održavali koncerti. Kad se 1990. išlo obnavljati ogranke ljudi su točno znali što žele. Htjeli su obnoviti ono što je bilo zatrto 1972: vrlo živo kulturno djelovanje u ograncima Matice 1970-ih. Tada je došlo i do inicijative za osnivanje još pedesetak novih ogranaka.

Koji su ogranci među prvima obnovljeni?

Među prvima su obnovljeni Dubrovnik, Karlovac, Gospić, Čakovec, Križevci, Split, Orahovica, Slatina, Bjelovar, Rijeka, Vinkovci, Slavonski Brod, Korčula, Pula, Poreč, Rovinj, Osijek… Jasno je da se nisu svi ogranci mogli obnoviti u jednom trenutku, nego je za svaki trebalo posebnog napora i vremena. Tu je bila i neposredna ratna opasnosti, poslije rat i ratna razaranja, pa su mnogi ogranci, poput Novske, obnovljeni tek 1996. Brojni članovi, i u ograncima i u Središnjici, za vrijeme rata pisali su apele da bi domaćoj i svjetskoj javnosti osvijestili što se događa u Dubrovniku, u Vukovaru, u Gospiću, u Petrinji i Vinkovcima. I ne samo to, nego su i čuvali književnu i povijesnu građu. Petrinjci su bili izloženi strašnima napadima i razaranjima, a uza sve to uspjeli su spasiti vrijedne knjige i objaviti dragocjenu Povijest grada Petrinje Ivice Goleca. Njezino predstavljanje u dvorani Lisinski 1993. bio je prvorazredni kulturni i društveni događaj koji je ohrabrivao ne samo Petrinjce nego i prognanike iz svih hrvatskih krajeva.

Spomenuli ste i ogranke u Bosni i Hercegovini.

U Bosni i Hercegovini ogranci su se počeli osnivati već 1990. U SFRJ to je bilo nemoguće, stoga su Hrvati u BiH devedesetih pokazali jaku želju i potrebu da se kod njih osnuju ogranci MH. Tako su 1990. osnovani ogranci u Doboju, u Livnu, u Tomislavgradu, u Širokom Brijegu, u Grudama, Čitluku, Travniku, Zenici i u još nekim mjestima. Nisu mogli biti osnovani svugdje gdje se željelo jer je nekim inicijativama trebalo vremena da sazriju, a ubrzo su nastupila i ratna razaranja, tako da su važni ogranci u Mostaru i Sarajevu osnovani 1996, u Tuzli 2001, a u Bugojnu prije dvije godine.

Što ogranci MH znače za život i kulturu sredina u kojima djeluju?

Znače jako mnogo. Oni svojim djelovanjem obogaćuju kulturni život, tako što surađuju sa knjižnicama, centrima za kulturu, školama, glazbenim društvima pa čak i fakultetima. Ogranci objavljuju knjige i časopise, sabiru i čuvaju građu. Ogranci također djeluju u zajedništvu sa Središnjicom, čiji program provode, i objavljuju ili organiziraju ono što Središnjica nije mogla ili stigla učiniti. Kad vidite da u nekim slučajevima kvaliteta tih događaja ili izdanja zna biti jednaka kvaliteti u našem glavnom gradu, onda se morate zadiviti.

Može se reći da ogranci Matice pridonose deprovincijalizaciji Hrvatske.

Da, u najvećoj mogućoj mjeri. Jer su uz rijetke iznimke ogranci nastojali objavljivati najbolje knjige, organizirati najbolje priredbe. Mnoge male sredine dobile su na važnosti jer ogranke vode ljudi koji su shvatili da najbolje iz vlastite sredine treba iznijeti na svjetlo dana, da trebaju okupiti najbolje ljude i onda je to takvim plodovima i urodilo.   

Koliko Matica danas ima ogranaka? 

Matica danas u Hrvatskoj ima stotinjak ogranaka, u BiH dvadesetak i još desetak u drugim zemljama. Od Srbije do Belgije, Mađarske, Austrije i Njemačke. U Središnjici i u ograncima imamo oko 6000 aktivnih članova do kojih dolaze naše periodične publikacije Hrvatska revija i Kolo, a osobito Vijenac, i taj broj raste. Ako računamo i one koji sudjeluju u Matičinu radu kao kreativni stvaraoci ili kao dragocjena publika, možemo govoriti o nekih 15.000 ljudi. Naše članstvo raste i broj ogranaka raste. Uza sve padove i zamore te gašenje rada nekih ogranaka, svjedoci smo da se mnogi ogranci obnavljaju i da se stalno novi osnivaju. Upravo je osnovan ogranak u Žepču.

Koji su ogranci najaktivniji?

Ogranci u našim sveučilišnim centrima, u Dubrovniku, u Zadru, u Osijeku iznimno su aktivni. Ogranak u Mostaru priređuje najveću kulturnu priredbu Mostarsko proljeće, a Sarajevo ima izniman časopis Hrvatska misao te veledjelo, ediciju Hrvatska književnost u BiH u 100 knjiga. Ako manje ogranke, kao što je ogranak u Slatini, Ogulinu, Petrinji ili na Visu, uspoređujete jedan s drugim, ili s većim ograncima, nailazite na velike razlike, no oni rade nešto jako bitno. Ogranak u Korčuli objavio je nekoliko dragocjenih knjiga, pa da uopće više ne djeluje, te su knjige važne. O Vinkovcima i Križevcima da i ne govorimo. Tu je i Vukovar, Slavonski Brod, koji ne samo da se bavi velikanima iz prošlosti, nego objavljuje i suvremeno stvaralaštvo. Mali Bizovac sa svojim stripovima, Imotski… Kolika je tek vrijednost Beloga Manastira, gdje nije bilo tradicije kao u nekim drugim gradovima. Oni objavljuju svoj godišnjak. Slično imaju i Ilok, Valpovo, Virovitica, Slavonski Brod, Daruvar. Ovakvim nabrajanjem lako ćemo učiniti nepravdu i zaboraviti veliko značenje Gospića i Sinja ili mladog ogranka u Jastrebarskom koji ima sjajan broj članova i priređuje mnoge kulturne događaje sa skromnim sredstvima. Ogranci u Pečuhu i Subotici osobito su važni zbog organizacije susreta s drugim ograncima, a subotički i zbog časopisa Klasje naših ravni. Bit ćemo opet nepravedni jer nećemo spomenuti Tuzlu, Zenicu, Novu Gradišku, izniman časopis za djecu Cvitak u BiH koji je godina uređivao Krešimir Šego. Vrlo je teško i nezahvalno nabrajati što su sve ogranci učinili. Nema dana da se nešto ne događa u ograncima MH.

Neki ogranci imaju časopise nacionalnog značenja koji izlaze već desetljećima.

Slažem se. To su u prvom redu Zadarska smotra, Dubrovnik, sisačke Riječi, riječki Dometi, karlovačko Svjetlo, Hrvatska misao, Vinkovački godišnjak, viška Hrvatska zora, čakovečki Hrvatski kajkavski kolendar…

Usprkos tome, mnogi se ogranci susreću s financijskim poteškoćama. Neki nemaju ni vlastiti prostor.

To je moguće riješiti još upornijim i sustavnijim djelovanjem samih ogranaka, traženjem novih putova i za prezentaciju Matičinih programa i za susrete s ljudima koji odlučuju. Često nailazimo na pojednostavnjenja gledanja o Matici kao o nečem dekorativnom, općepoznatom, gdje nije potrebno ništa posebno poduzimati jer to nekako samo od sebe postoji. Oni koji misle dalje, koji promišljaju suvremenost, dobro razumiju važnost i korist kulturnog i prosvjetnog rada Matice hrvatske, pa će nju i pomoći. No mi se prije svega moramo zajednički pokrenuti i djelovati na razmjeni knjiga i časopisa, čitanju, komentiranju i kritičkom vrednovanju. Važno je ne samo da se neka knjiga objavi nego da ona živi, a ona nabolje živi s čitateljima i s kritičkim odzivom.

Kako ocjenjujete suradnju Središnjice i ogranaka?

Mislim da smo sve što smo učinili i trebali učiniti, ali moramo tražiti načine da budemo još djelotvorniji. Jer oči su cijele Hrvatske uprte u Zagreb, u najvažnije kulturne ustanove. Mnoga se rješenja očekuju od Zagreba. A cijela Hrvatska, i Središnjica i ogranci, ima jednu od najvećih dužnosti, a to je sve potencijale našega glavnog grada, i drugih gradova, staviti u funkciju cijele Hrvatske. Što ćemo zajedno napraviti za kulturnu baštinu Like? Što ćemo učiniti za Brač, Krk ili Cres, gdje nemamo ni jednog ogranka? Kako obnoviti ogranak na Lastovu i u Krapini? To su pitanja koja treba postaviti i na koja treba odgovoriti. I ne samo da bi se osnovao ili obnovio neki ogranak, pa da budemo zadovoljni s pet nekih događaja, nego da to bude istinski odgovor na kulturne i društvene potrebe naše suvremenosti.

Koja su po vama najveća postignuća ogranaka Matice zadnjih godina?

Najveća su postignuća onih ogranaka koji su svoje djelovanje potvrdili i u Hrvatskoj i u svijetu. Takvi su ogranci Dubrovnik i Pag, Vinkovci i Čakovec, s priznanjima na Sajmu knjiga u Frankfurtu. Takav je ogranak u Križevcima, čija je jedna knjiga prevedena u Bugarskoj, a druga predstavljena u Egiptu. Zatim ogranak u Ogulinu koji je objavio Priče iz davnine na njemačkom. Nedvojbeno, to je i Zadar sa svojim Zadarskim statutom, ­Časoslovom opatice Čike. To je i riječki ogranak s prevažnom knjigom Hrvatsko-slovenska granica na rijeci Dragonji Tatjane Tomajić i Mirele Altić. Jedno od iznimnih postignuća knjiga je Ane Lemić Sela i stanovi na Velebitu. To je djelo izazvalo golemo zanimanje i pridonosi očuvanju i obnovi života u Lici. Uvijek je nekako zgodno i samorazumljivo isticati najveća postignuća. Ja bih se radije upitao koliko smo svi zajedno dužni Matici i njezinim ograncima, koliko smo dužni promatrati i otkrivati sve ono što su ogranci napravili i stvorili. A stvorili su puno, od obnove rada Matice prije 25 godina više od šest tisuća knjiga i časopisa.